Ne mrem bulivit

Wish.hr (Olgine recenzije): Na Mihaelu Erceg – Mihe (1997.) naišla sam čitajući novinske članke o njezinim karikaturama, animiranim filmovima i knjizi 

Na Mihaelu Erceg – Mihe (1997.) naišla sam čitajući novinske članke o njezinim karikaturama, animiranim filmovima i knjizi, ali kako nisam osobno iskusila čime se bavi, svi me ti „otisci“ nisu previše impresionirali.

Kako jako, ali baš jako volim „dalmatinski humor“ (mada naziv smatram klišejom) jer me ta opakost i otvorenost silno zabavlja, uživala sam u posjetima „utorkaša“ (grupa splitskih novinara i književnika) Sajmu knjiga u Puli, ali mi je njihov nastup djelovalo pomalo „lari- fari“ jer sam bila sigurna da je situacija u splitskoj konobi „Hvaranin“ posve drugačija i da nam oni pokušavaju dočarati „ono nešto“.

Naravno da su u toj grupi bili isključivo muškarci i svima nam je to bilo očekivano, no ako je humor muškog roda, zezancija ipak nije (ni gramatički). Možemo li našu patrijarhalnu sredinu „optužiti“ za isključivanje žena iz područja humora i onda se, gotovo bezobrazno, čuditi pojavi karikaturistica, strip crtačica ili komičarki (kazalište, filme, stand up nastupi)?

Bilo je pitanje vremena kada će se neka ženskadija „osiliti“ i početi crtati karikature i stripove , slikati zabavne slike, pisati otkačene knjige i to – objavljivati . Kada je svojedobno glumica Arijana Čulina počela sa svojim duhovitim nastupima, svi su bili blagonakloni, ali kada je napisala dramski tekst ili pokušala proširiti svoj nastup, odjednom je sva zastalo.

To se , milim čudom, još nije dogodilo nekim književnicama , a nadam se da takva iskustva neće „zaskočiti“ Tisju Kljaković Braić, Sonju Gašperov i Mihaelu Erceg.

Prije pisanja ovog teksta, odslušala sam kratki razgovor Vladimira Šagadina s Mihaelom Erceg na zagrebačkom sajmu knjiga „Interliber“ u kojem je njezinu knjigu, kojom svaki dan u godini prati karikaturom kojom obilježava neki od praznika, opisao kao „dugotrajni zeznuti posao“.

Mihe je svoju knjigu nazvala „Knjiga godine“ s podnaslovom „Di si bija ovih dana“(Artur j.d.o.o, Split, 2021.) duhovito ukazujući da knjiga sadrži 365 oslikanih dana, ali i da može biti „knjiga godine“ kako „uspješnice“ opisuju pretenciozni predstavljači. Za razliku od brojnih Splićana koji se nakon studiranja u Zagrebu, nikada nisu vratili u Split, Mihe se nakon studija na Odjelu za animirani film Akademije likovnih umjetnosti vratila u sredinu koja je tako nabijena inspiracijom da ništa nije trebalo izmišljati („Split živi od dišpeta i svađanja…“).

I kako tvrdi ( a zašto joj ne bih vjerovala?!) u knjizi koja je zasnovana na projektu „Na dobro van doša“ (portal Dalmacija danas) posložila je crteže kojima je svakodnevno komentirala svjetske praznike, slabo poznate, ali prilično šašave: „Nijedan praznik nisam izmislila, samo pronašla i nacrtala, diveći se ljudskoj kreativnosti – predivnom duhu onih koji su zapazili nešto posebno i rekli: i to moramo obilježiti.“

U siječnju je „Dan slamkica“, „Dan šlaga“ ali i poznatiji praznik „Sveta tri kralja“ prilikom kojeg protagonisti, prema Mihinom svjedočenju, ovako razgovaraju: „Ja san ponija zlato, Gašpar smirnu, a šta si ti uzeja malom?“ „Au…plejstejšn…al sad se osićam malo glupo…“.

Odabir „vlastitih“ omiljenih dana kod svakog čitatelja ovisi o vlastitom shvaćanju humora, ali i o društvenoj situaciji, jer iako autorica u svojim komentarima inzistira da ne mari za politiku, posredno politika mari za nju. Crtajući situaciju vezanu uz datum 26.2 koji je „Dan pričanja bajki“ prikazan je nadahnuti govornik pred grupom ljudi koji najavljuje „A sad ću van iznit svoj izborni program!!!“.

U ožujku je općepoznati Dan žena, ali pokraj Dana spašavanja mačaka, Dana smrznute hrane, Svjetskog dana vodoinstalacija, Dana vanzemaljskih otmica, Dana dobre frizure ili Međunarodnog dana slaganja robe ovaj praznik je doista sasvim staromodan. Tradicionalne praznike poput Uskrsa, Mihe prikazuje na zabavan način, pa na slici koja prikazuje momka koji se netom probudio, žena pita supruga „Jel to Isus il se i naš sin diga nakon 3 dana spavanja?“

Mihe je vrlo pronicljiva u odabiru dana koji obilježavaju različite ludorije pri čemu se ne libi opisati svoje sugrađane, ali nikada to nije zločesto (ionako je sve u očima promatrača), pa za Dan sunčanih cvika prikazuje par s tamnim naočalama, njemu na očima njoj u kosi, koji nekamo zuri a ispod je natpis: „Hominis splićanus – vrsta koja se po njima prepoznaje u divljini…“.

Nerijetko reagira na ljudsku glupost „šireg spektra“ pa tako za Dan japanki (18.6.) prikazuje turista koji ne mari za znak na kojem ga upozoravaju da ne kreće u planine u japankama, nego gledajući kroz dalekozor izjavljuje „Nema veze, ionako će me HGSS skupiti…“. I mada nije zadnja stranica godišnjaka, prepričat ću karikaturu na kojoj dvije tužne djevojke odlaze uz komentar dvojice muškardina (Dan praotaca – u SAD- u … ili u našem slučaju, 22.12.) „Da Tuga i Buga! Šta nan nisu poslali neku koja se zove tipa Vesela ili Sunčana?“.

U prije navedenom razgovoru sa Šagadinom autorica je izjavila da najviše voli Dan vožnja bicikla-gol , da je sve karikature nacrtala rukom i da je knjigu objavio otac („Kakva je to biografija u kojoj te roditelji vole- obično te ne vole“), tako da me već unaprijed raduju njezine buduće umotvorine. Uostalom, moja sklonost otkačenom humoru nije od Boga nego od roda!

Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti